Ironman Emilia-Romagna 2025

Ovo je prvi od dva bloga u kojima ću pisati o svoje dvije Ironman utrke u Italiji. Osvrnut ću se na svaku utrku posebno, kao i na period između njih.

Zašto Cervia

Ironman Cervia jedan je od najlakših Ironmana u kalendaru, barem kada se gleda profil staze: ocean swim, flat bike i flat run. Rekao bih, idealna utrka za prvi pokušaj. Zašto Italija? Nisam nužno tražio najlakši Ironman, tražio sam onaj koji mi je relativno blizu. Prvi izbor bio je Klagenfurt, drugi Thun, no zbog sezonskog posla skiperiranja koji radim kroz ljeto nikako mi se nisu uklapali u kalendar. Cervia je dolazila na kraju sezone, pa sam ju najlakše mogao uklopiti. Bio sam svjestan da u samoj pripremi neću imati dovoljno volumena, pogotovo na biciklu, tako da je flat IM bio, bez dileme, prava odluka.

Priprema za prvi IM

U pripremi za prvi IM završio sam dva poludugačka triatlona: IM70.3 Rapperswil-Jona i poludugi triatlon Challenge Marco Polo na Korčuli. Rekao bih da su oba bila na težoj strani po naporu, no kako mi je cilj bio "cijeli", znao sam da je to dobra priprema i nisam se previše ustručavao. Obje utrke posebne su svaka na svoj način, prekrasnih pejzaža, s teškim biciklom i laganim trčanjem. Plivanjem se nisam previše zamarao jer je nakon 16 godina treniranja dugih pruga IM distanca za mene ništa više od dobrog zagrijavanja pred utrku, i znao sam da će mi to biti prednost. Bicikl i trčanje s druge su strane bile veće nepoznanice, i kroz njih sam se upuštao u nepoznate distance i eforte. Iako imam cjeloživotno sportsko iskustvo i sportom se bavim otkad znam za sebe, moj prvi IM bio je skok u nepoznato. Glavni razlog tome je što prije same utrke u životu nisam vozio bicikl duže od 120 km niti trčao duže od 25 km. Znao sam da te distance mogu odraditi, no ono što slijedi nakon njih bila je velika nepoznanica.

Plivanje

Start, samouvjereno iz prvih redova, i debakl. Nakon bezbroj isplivanih open water utrka, ovih 3800m bili su za mene jedna od, ako ne i najgora utrka ikad. Neopren mi previše steže ramena zbog loše pripreme i manjka treninga u njemu. Pada kapica, pune se naočale, sudaram se s drugim plivačima, dobivam prsni udarac nogom po prstima na bovi. Konstantno mijenjanje ritma, ne mogu pronaći svoj tempo, i konačno izlazak iz mora. Dobro, taj dio ostavljam za sobom, vrijeme 57:36, odlično za bilo kojeg rekreativnog triatlonca, za mene razočaravajuće zbog svih problema i energije koju sam potrošio da to isplivam. Definitivno sam želio izaći svježiji.

T1 i bicikl

Među prvima u T1, nema gužve, sve ide po planu, i susret s jednim od najduljih parkinga bicikala koji postoje. Hvatam bicikl, krećem trčati, i nakon desetak sekundi bicikl mi pada pod noge, ja letim preko njega, bidoni na sve strane. Dižem sebe i bicikl s poda, i strašna misao dere mozak: jesam li razbio bajk, je li utrka gotova za mene. Na sreću, samo sam svinuo mjenjač, sve je bilo funkcionalno, i krećem biciklirati.

Prvih sat vremena svi jure pored mene kao da nismo iz istog svemira. U drugom satu dolaze dvojica koji imaju malo brži tempo od mene, i tu mi postaje lakše, ipak, i ja tu pripadam. Nakon drugog sata susret s usponom Bertinoro, za "flat course" strašna planina, cca 2 km i 200 m nadmorske visine. Prolazim bez problema. Na 90 km ulazim u drugi krug, i evo ekipe koja ulazi u prvi krug, od koje sam ja brži na biciklu. Kako je ovo zabavan sport, prelazim ih jednog za drugim, osjećam se kao Remco.

Bertinoro, ponovno

120 km gotovo, gašenje, noge se zakiseljuju, bole, gadno sam pretjerao. Utrkivanje s drugima me ponijelo i sada plaćam skupu cijenu. Dolazim ponovno pred uspon. Ovaj put čini se dvostruko duži, no distanca je ista. Spuštanje nizbrdo i vožnja prema T2 s velikim upitnikom iznad glave: što mi slijedi nakon ovoga. Noge su mi kuhane, pitam se ne samo hoću li istrčati do kraja, nego hoću li uopće završiti utrku. S bicikla silazim u vremenu 5:21:45.

T2 i trčanje

Silazak s bicikla, osjećaj kao da učim hodati iznova, pa nakon toga i trčati. Nije bilo neko brzo prolazno vrijeme, ali puno bolje od prvog, i dolazi mi osjećaj sreće što je druga dionica gotova, sada više ne ovisim o biciklu, hoće li mi puknuti guma, pasti lanac i slično, nego samo o svojim nogama, i to mi daje dozu olakšanja.

Krećem trčati i letim ko' ptica, tempo mi je lagan, super je, prebrz sam, no ne mogu usporiti. Trkačka staza sastoji se od 4 kruga po 10,5 km. Na polovici prvog kruga kreću problemi: boli me zadnja loža, očekivano, vukao sam tu ozljedu i prije samog starta. Pa boli druga zadnja loža, pa zaboli trbuh, pa leđa, pa listovi. Ne znam više točno redoslijed, no mislim da su me svi mišići u tijelu boljeli u nekom trenu.

Raspad, i borba do kraja

Tempo je svakim krugom sve sporiji, pogotovo nakon polovice utrke, padam. Završavam 3. krug, računam si prolazno vrijeme, i vidim da ako istrčim tempo 5:00 do kraja utrke, imam šanse završiti ispod 10h, što mi je bio drugi cilj nakon onog glavnog: završiti utrku. Ubrzavam, trčim brzo 500 m, i pale se sve lampice: abort mission ako želiš stići do kraja. Pomirim se s činjenicom da je 10h nedostižno, i ne pada mi teško. Vodim borbu s trčanjem: kako istrčati do kraja, a ne hodati. Dozvolio sam si hodati kroz okrepe kako bih lakše pio/jeo, no nakon svake okrepe hodam par koraka duže i molim sam sebe da počnem ponovno trčati.

Cilj

Prolazim 38 km i shvaćam da ću završiti, emocije naviru, osjećam suze u očima. Kreće ekstaza do kraja, prazno tijelo, trčim, sporo, ali trčim, i sve bliže sam cilju. Čujem ga. Tamo me čekaju djevojka i roditelji. Dolazim na crveni tepih, zvonim zvonom da sam prvi put postao Ironman, šetam po tepihu, upijam maksimalno koliko mogu atmosferu. Grlim roditelje, ljubim djevojku, prelazim cilj. Slijedi tišina, ne osjećam ništa osim ogromne praznine. Vrijeme jako dobro za prvi put, 10:12:26, plasman 40. mjesto od 224 u kategoriji, te 319. mjesto od ukupno 2.219 natjecatelja i natjecateljica. No to se sve čini nebitno, pored toga da sam prešao taj finish line.

Što dalje

Postao sam Ironman. Što sad, što je iduće? Prva pomisao: ovo si više nikad ne želim priuštiti, ovakvu bol i sve ostale grozne stvari koje sam osjećao u tijelu. No ne želim donositi nikakve odluke, moram si uzeti nekoliko dana da razmislim, da mi se slegnu dojmovi, i da prespavam. Mislim da nisu prošla ni 3 dana, i odlučio sam: ne samo da želim ovo ponoviti, nego da se u ovom sportu želim zadržati cijeli život, dok me noge nose.